Korištenjem gore navedenih izričaja stvara se u javnosti dojam kako Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, unatoč tome što je postupanje tijekom istrage tajno, daju informacije medijima koji na osnovu toga izvješćuju o radu u tim predmetima.

Radi izvješćivanja javnosti ponavljamo kako novinari i komentatori raspolažu sa „činjenicama“ koje od strane državnog odvjetništva nisu dane u formi odgovora na njihove pisane upite i nisu objavljene na službenim internetskim stranicama DORH-a i USKOK-a, pa eventualna saznanja novinara nisu „iz pouzdanih izvora“ ili „iz izvora bliskim tužiteljstvu“.

Također se na pogrešan način javnosti pojašnjava  primjena članka 286. ZKP/08 o tome tko su „kandidati za oprosnice i nagodbe“.

Posebno, može štetiti postupanju državnog odvjetništva stvaranje uvjerenja u javnosti kako Ravnatelj USKOK-a, kao nadležni državni odvjetnik, i Glavni državni odvjetnik, kao njemu nadređeni državni odvjetnik daju izjave o nepoduzimanju progona u cijelom nizu slučajeva i prema većem broju osoba. Tvrdi se da su tzv. „oprosnice“ dane pojedinim osobama i da će se „oprosnice“ dati određenim osobama. Iako se tzv. „oprosnica“ odnosno izjava o nepoduzimanju progona, po Zakonu, nekim od navedenih osoba nije mogla dati, nije dana niti će se dati.

Radi objektivnog upoznavanja javnosti pojašnjavamo koje su mogućnosti državnog odvjetnika prema novom ZKP-u a u svezi nepoduzimanja kaznenog progona odnosno sporazumijevanja o krivnji i sankciji.

Koju ovlast državni odvjetnik ima po članku 286. ZKP/08

Po ZKP-u iz 1997. godine i po novom ZKP-u osoba koja je pozvana svjedočiti u nekom predmetu mora se upozoriti kako nije dužna svjedočiti ako bi time sebe ili bliskog srodnika izložila kaznenom progonu teškoj sramoti ili velikoj imovinskoj šteti. Ukoliko ta osoba ne bi bila upoozorena to je nevaljali iskaz koji se mora izdvojiti iz spisa.

Prema starom Zakonu o kaznenom postupku iz 1997. a tako je bilo i po ranijim procesnim zakonima, ako svjedok izjavi kako ne želi svjedočiti jer bi time sebe ili blisku osobu izložio kaznenom progonu, to se konstatira u zapisniku i taj svjedok se više ne može ispitivati, bez obzira na to što bi njegov mogući iskaz itekako pomogao otkrivanju težih kaznenih djela drugih osoba. Ukoliko svjedok unatoč upozorenju izjavi kako želi iskazivati  i na osnovu njegovog iskaza proizlazi osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo protiv njega se mora pokrenuti kazneni progon.

Zakonodavac je uvidjevši kako u slučaju kada svjedok izjavi da neće svjedočiti jer nije dužan sam sebe teretiti, i da se pojedina  teška i složena kaznena djela ne mogu dokazati odredbom  članka 286. stavak 2. ZKP/08 dao mogućnost državnom odvjetniku da svjedoku koji je izjavio kako neće svjedočiti, jer bi sebe ili blisku osobu izložio kaznenom progonu, dâ izjavu kako protiv njega ili njemu bliske osobe neće poduzeti kazneni progon. Sve to pod uvjetom ako bi se na osnovu iskaza tog svjedoka dobili važni podaci za dokazivanje kaznenog djela drugoj osobi za djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna.

Kako bi se spriječilo donošenje pogrešne odluke i kako se ova izjava ne bi davala bez prijeke potrebe, Zakonom je propisano da tu izjavu ovjerava viši državni odvjetnik (u slučaju USKOK-a Glavni državni odvjetnik).

Dakle, ta osoba nije osumnjičena, ne vodi se protiv nje postupak, jer u odnosu na nju nema osnovane sumnje da je počinila kazneno djelo, ukoliko sama o tome ne bi iskazivala i pogrešno je govoriti o bilo kakvoj „oprosnici“ jer to stvara dojam da državno  odvjetništvo ima dokaze u odnosu na tu osobu i da je unatoč tome ekskulpira od moguće kaznene odgovornosti.

Primjenu članka 286. ZKP/08 treba razlikovati od pregovora između okrivljenika i državnog odvjetnika o priznanju krivnje i sporazuma o sankciji. U slučaju kada je neka osoba optužena, odnosno kada je protiv nje donesen nalog o provođenju istrage ili se provode dokazne radnje, državni odvjetnik ne može primijetiti u donosu na tu osobu čl. 286. ZKP-a ali Zakon daje ovlast državnom odvjetniku da se s tom osobom sporazumije u svezi priznanja djela i krivnje. To je slučaj tzv. nagodbe sa okrivljenikom,

Zakonom je određeno da u slučaju ako okrivljenik prizna i djelo i krivnju i ako dođe do dogovora sa državnim odvjetnikom oko sankcije koja bi mu se trebala izreći  o tome se potpisuje sporazum i nakon podizanja optužnice, stranke (državni odvjetnik, okrivljenik i njegov branitelj) na sjednici o tome izvješćuju optužno vijeće kojem predaju pisanu izjavu o tom sporazumu. Ukoliko optužno vijeće ocijeni da je postignuti sporazum u skladu sa zakonom, donijet će presudu kojim će okrivljenika proglasiti krivim i izreći će okrivljeniku za djelo koje je predmet sporazuma dogovorenu sankciju.