Prije svega, podsjećamo da je USKOK, nezadovoljan odlukom suda o visini izrečene kazne, podnio žalbu na prvostupanjsku presudu i očekivao da će ona, s obzirom na u njoj iznesene razloge, biti usvojena (izricanje kazne u trajanju od pet godina ili više) u kojem bi slučaju istražni zatvor bio obligatoran.

Nadalje, prema odredbi članka 98. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku nakon podizanja optužnice pa do pravomoćnosti odnosno izvršnosti presude mjere opreza određuje, produljuje i ukida prvostupanjski sud. To znači da mjere opreza može izreći, ako su ispunjene pretpostavke, prvostupanjski sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog nadležnog državnog odvjetništva.

U konkretnom slučaju, tijekom kaznenog postupka sada pravomoćno osuđeni Zoran Mamić uredno se odazivao sudskim pozivima te nije izbjegavao prijam pismena suda i USKOK-a. Osim toga ima prijavljeno prebivalište i vlasnik je nekretnina u Republici Hrvatskoj gdje žive članovi njegove obitelji i gdje se odvijala njegova poslovna aktivnost zbog koje je često napuštao Republiku Hrvatsku te se u nju vraćao.

Cijeneći sve naprijed navedeno, sama činjenica da imenovani ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine koje je ostvario na temelju svog porijekla, ne predstavlja zakonom predviđenu osobitu okolnost opasnosti od bijega iz članka 123. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku i stoga ne predstavlja dostatan temelj za predlaganje određivanja istražnog zatvora.

Posebno ističemo da, sukladno važećim odredbama Zakona o kaznenom postupku, a dok se navedene odredbe u propisanoj proceduri eventualno ne izmijene, ako nema uvjeta za predlaganje istražnog zatvora onda nema ni uvjeta za predlaganje mjera opreza.